Govor u svlačionici u dečjem fudbalu: šta reći pre utakmice (i šta prećutati)
Trenerska praksa

Govor u svlačionici u dečjem fudbalu: šta reći pre utakmice (i šta prećutati)

Govor u svlačionici u dečjem fudbalu: šema od dva minuta za trenere U10, rečenice za prvu utakmicu i posle poraza. Tako skidaš pritisak sa dece.

Ažurirano 10 min čitanja

Ukratko

  • Deci pre utakmice ne treba motivacioni podsticaj, nego konkretan fokus; fraze mogu da stvore pritisak, a zadatak donosi jasnoću.
  • Naše pravilo iz prakse: najviše dva minuta, sa osvrtom na nešto dobro, zadatkom za prva dva minuta igre, kratkim podsticajem i ritualom.
  • Taktika pripada treningu jer je deca za dva minuta ne nauče; ciljevi vezani za rezultat mogu da izazovu strah od neuspeha, a poređenja sa protivnikom su otrov ili laž.
  • Tremu nazovi normalnom umesto da je smiruješ: kod odraslih drugačije tumačenje deluje bolje od smirivanja, a naša rečenica „To znači da ti je važno“ radi slično.
  • Stalni završni ritual (ruke u sredinu, poklič ekipe, zajedno napolje) jasnije označava prelaz na igru od bilo koje završne rečenice.

Pet minuta do početnog zvižduka, desetoro uzbuđene dece u svlačionici, a ti ne znaš šta da kažeš. Počneš: „Momci, danas se računa. Dajte sve od sebe, ostanite koncentrisani.“ Deca klimaju glavom. Trideset sekundi kasnije istrče napolje, a ti se pitaš: da li je to iko uopšte čuo?

Verovatno nije. Ne zato što deca nisu pažljiva, već zato što si rekao pogrešnu stvar.

Dobar govor u svlačionici za U10 ima tri dela i po našem pravilu iz prakse traje najviše dva minuta: konkretan osvrt, jedan jedini zadatak za prva dva minuta igre i kratak podsticaj bez pritiska rezultata, a posle toga stalni ritual.

Zašto „Dajte sve od sebe“ kod U10 deluje suprotno

Fraze poput „koncentracija“, „dajte sve od sebe“ ili „želimo da pobedimo“ nisu motivacija, one su šum. Deca između osam i deset godina sa konkretnim zadatkom znaju šta da rade, sa apelom mnogo manje. „Koncentracija“ nije prekidač koji dete uključi na poziv. Jedan trenerski listić iz klupske prakse na nemačkom (Tipp Bambini bis D) slična uputstva naziva „savetima koje deca ionako ne razumeju“: „Pravite pritisak“, „Igrajte fudbal“, „Idite na njih“.

Još gore: rečenice poput „Danas ne smemo da izgubimo“ ili „Protivnik je dobar, morate stvarno da se potrudite“ mogu da stvore pritisak koji se vidi u igri. Ukočena dodavanja, bojažljivi dueli, panični pogledi ka klupi.

Taj refleks često dolazi iz sopstvenog sportskog iskustva. Kad si ti igrao kao tinejdžer ili odrastao igrač, takve rečenice su možda delovale. Kod U10, na prvom turniru u godini, često ne deluju.

Šta deci pred početak utakmice stvarno treba

Deca U10 dolaze na turnir sa pomešanim osećanjima: radošću, uzbuđenjem, možda i malo straha. Ono što iz te mešavine treba da izvuku nije motivacija, motivisana su ionako. Treba im osećaj da je u redu ovako kako jeste.

Tri poruke pred početak utakmice dolaze na prvo mesto:

Te tri poruke pripadaju govoru. Prve dve mogu da podrže Confidence i Connection u modelu 4C koji su opisali Côté i Gilbert (2009).

Sigurnost

„Pripremljen si. Znaš šta radiš.“ Može da podrži Confidence u modelu 4C: poverenje u sopstvene sposobnosti.

Pripadnost

„Mi smo ekipa. Ovde je tvoje mesto.“ Može da podrži Connection u modelu 4C: dobri odnosi sa trenerom i saigračima.

Dozvola za igru

„Danas smeš da igraš fudbal. To je sve.“ Nije kategorija modela 4C, nego suprotnost pritisku rezultata: smeti da pokažeš šta znaš.

Model 4C opisuje šta deca u sportu razvijaju tokom meseci: umeće, samopouzdanje, odnose i karakter, u originalu Competence, Confidence, Connection i Character (Côté i Gilbert, 2009). Ništa od toga ne nastaje u poslednja dva minuta pred početak utakmice. Samopouzdanje i odnosi rastu mesecima na treningu i u ekipi, a govor može najviše da ih podrži.

Dozvola za igru, uzgred, nije isto što i ono „Igrajte fudbal“ sa trenerskog listića: „Igrajte fudbal“ je uputstvo sa kojim dete ne zna šta da radi. „Smeš“ ne traži ništa, nego skida očekivanje.

Sve tri imaju stalno mesto u šemi ispod: sigurnost je u osvrtu, a pripadnost i dozvola za igru u podsticaju, otprilike ovako: „Trema je u redu, i ja je znam. Danas jednostavno smete zajedno da igrate fudbal. Radujem se.“

Bez rezultata. Bez očekivanja. Bez pritiska. Šest vrhunskih sportista iz Grčke i Velike Britanije ispričalo je u intervjuima da su kao deca počeli zbog zabave i zbog prijatelja (Andronikos i saradnici, 2026). A klima koju trener stvara deluje na strah: tokom jedne košarkaške sezone deo trenera prošao je obuku da se usmere na učenje i trud umesto na pobede. Kod njih je takmičarski strah dece opao, a kod trenera bez obuke porastao (Smith, Smoll i Cumming, 2007). Ništa od toga ne ispituje govor u svlačionici, reč je o jednoj sezoni košarke mlađih kategorija i šest intervjua. Naša procena: „Danas smeš da igraš fudbal“ nije meka pedagogija, nego vuče u istom pravcu kao trener koji se usmerava na učenje umesto na pobede. Sam govor tu klimu ne gradi, ona nastaje tokom mnogo sedmica treninga; kako, pokazuje tekst Motivaciona klima u fudbalu mlađih kategorija.

Šema: 2 minuta, tri tačke

Dva minuta su gornja granica, a ne cilj. Ne zato što nemaš vremena, nego zato što ti više vremena ništa ne donosi. Dva minuta su naše pravilo iz prakse, a ne izmerena vrednost: uzbuđena deca malo zapamte, a svaka sledeća rečenica potiskuje onaj jedan zadatak o kome se radi. Trenerski listić Tipp Bambini bis D to kaže za ivicu terena: „Motivacija da, ali bez vikanja i neprestanog ‚coachinga‘.“ Isto važi za svlačionicu: kratko, mirno, konkretno.

Šema od 2 minuta

Osvrt, zadatak, podsticaj, ritual, prikazano srazmerno broju sekundi. Više ne treba.

15 sOsvrtkonkretno, daje sigurnost30 sZadatakjedan, sam odluči10 sPodsticajtrema je u redu, dozvola za igru, ekipa15 sRitualruke u sredinu, napolje70 SEKUNDE

Ukupno najviše 70 sekundi, uključujući ritual; ostatak od dva minuta je rezerva za tihe prelaze.

Tri tačke su dovoljne:

1. Osvrt (10–15 sekundi) Nešto konkretno sa treninga ili sa prošle utakmice. Ne „dobro smo trenirali“, nego: „Prošli put ste super brzo prelazili iz odbrane u napad, to želimo danas opet da vidimo.“ Tu je sigurnost: dete čuje da nešto već zna.

2. Zadatak (20–30 sekundi) Jedan jedini, konkretan zadatak primeren uzrastu, u kojem dete samo odlučuje. Ne „igrajte dobro“, nego: „Kad imaš loptu, prvo pogledaj gde je slobodno, pa sam odluči: driblaj ili dodaj.“ Stručnjaci to zovu trenerski rad koji podržava autonomiju: davati mogućnost izbora, podsticati odluke, ozbiljno uzimati u obzir igračevu perspektivu (Newman i saradnici, 2026). U jednom sportskom kampu deca su utoliko više napredovala u samokontroli ukoliko su svoje voditelje jače doživljavala upravo takvima i istovremeno kao emocionalno podržavajuće (Riley i saradnici, 2017).

3. Podsticaj (5–10 sekundi) Bez rezultata, bez pritiska, kratak signal. Najpre ozbiljno shvatiš osećaj koji je upravo u prostoriji, najčešće tremu. Zatim slede dozvola za igru i pripadnost: „Trema je u redu, i ja je znam. Danas jednostavno smete zajedno da igrate fudbal. Radujem se.“

Gotovo. Zatim ritual, pa napolje.

Konkretne rečenice za dve situacije

Pred prvu utakmicu na turniru

„U četvrtak ste se na treningu usudili da uđete u svaki duel, to danas želim opet da vidim. Vaš zadatak za prva dva minuta: u duelu sam odlučuješ da li ćeš da uzmeš loptu ili da potisneš protivnika ka aut-liniji. Oboje je dobro, čak i kad nisi siguran da ćeš da dobiješ duel. Trema je u redu, i ja je znam. Danas jednostavno smete zajedno da igrate fudbal. Radujem se.“

Za prvu rečenicu uzmi trenutak sa vašeg sopstvenog treninga. Zatim kratka pauza, kontakt očima, ruke u sredinu.

Ti: „Na tri.“ Ekipa: „Jedan, dva, tri, ekipa!“

Posle poraza u grupi

„Ta utakmica je gotova, ona se više ne računa. U drugom poluvremenu ste se dvaput kombinacijom probili sve do gola, to želim opet da vidim. Jedna stvar za prva dva minuta sledeće utakmice: gubimo previše lopti u sredini terena jer prebrzo igramo napred. Kad imaš loptu, najpre je osiguraj. Onda sam odlučuješ: napred, u stranu ili nazad. U redu je da se ljutiš, i meni je isto. Vi ste ekipa, a u sledećoj utakmici opet jednostavno smete zajedno da igrate fudbal. Radujem se.“

Za drugu rečenicu uzmi uspelu situaciju iz izgubljene utakmice. Zatim kratka pauza, kontakt očima, ruke u sredinu.

Ti: „Na tri.“ Ekipa: „Jedan, dva, tri, ekipa!“

Bez dugog vraćanja na izgubljeno. Bez drame. Bez poređenja sa protivnikom.

Šta izostavljaš

Jezički podsetnik za svlačionicu

Šta govoriš, šta po želji sme da uđe i šta ostaje kod kuće. Odštampaj levu kolonu, izbegavaj desnu.

Reci

  • Konkretan osvrt koji daje sigurnost: „Prošli put ste brzo prelazili iz odbrane u napad“
  • Jedan zadatak sa izborom: „Prvo osiguraj, onda odlučuješ: napred, u stranu ili nazad“
  • Podsticaj: prvo normalizuj tremu, zatim dozvola za igru i pripadnost: „Trema je u redu, i ja je znam. Danas jednostavno smete zajedno da igrate fudbal. Radujem se.“
  • Završni ritual: ruke u sredinu, „Na tri.“, „Jedan, dva, tri, ekipa!“, napolje

Po želji

  • Kod vidno nervozne dece drugačije protumačiti tremu: „Trema znači da ti je to važno“
  • Kratka pauza sa kontaktom očima pre rituala

Izostavi

  • Taktička uputstva, promene sistema, okidači za presing
  • Ciljevi vezani za rezultat: „Moramo da pobedimo“
  • Poređenja sa protivnikom („oni su dobri/loši“)
  • „Hoćete li da pobedite?“ kao motivaciono pitanje

Sopstveni izbor iz prakse. Zadatak sa izborom prati trenerski rad koji podržava autonomiju (Newman i saradnici, 2026), a drugačije tumačenje treme srodno je sa Control u modelu 5C (Harwood, 2008).

Neke stvari zvuče razumno, ali mogu više da štete nego što koriste:

Taktička uputstva u svlačionici: promene sistema, rotacije pozicija, okidači za presing; to pripada treningu, a ne poslednja dva minuta pred početak utakmice. Ono što deca sada još ne znaju, neće znati ni za dva minuta. Posle poraza sme da bude jedna jedina ispravka, formulisana kao zadatak sa izborom kao u primeru gore; sve ostalo može da sačeka trening.

Ciljevi vezani za rezultat: „Moramo da pobedimo“, „Ovo je utakmica koja se računa“, „Nerešeno nije dovoljno.“ Sve što rezultat stavlja u prvi plan može da stvori strah od neuspeha.

Poređenja sa protivnikom: „Oni su dobri, morate da pazite“ je otrov. „Mogu da se pobede, vi ste bolji“ je laž ako to ne znaš. Nijedna od te dve rečenice deci ne pomaže.

Motivaciono pitanje: „Hoćete li da pobedite?“ Svi kažu da, niko ne zna zašto. Bolje konkretno pitanje: „Koji je vaš zadatak za prva dva minuta?“

I jedan psihološki detalj o tremi: drugačije tumačenje deluje bolje od smirivanja, bar kod odraslih. Pre kratkog govora odrasli su naglas rekli „I am excited“ (otprilike: „Radujem se“) ili „I am calm“ („Miran sam“). Kod karaokea su rekli „I am excited“, „I am anxious“ („Plašim se“) ili ništa. Pre zadatka iz matematike dobili su pisani podsticaj da se raduju ili da ostanu mirni. Ko je tremu protumačio kao radosno iščekivanje, posle je osećao više iščekivanja i bio uspešniji (Brooks, 2014). Decu ta studija nije ispitivala. Mi ipak koristimo istu polugu, jer rečenica ništa ne košta: trema kao znak da ti je nešto važno, a ne kao pretnja. U modelu 5C za fudbal mlađih kategorija to je srodno sa Control, kontrolom nad sopstvenim osećanjima (Harwood, 2008). Treneri Control prepoznaju na primer po tome što igrač posle greške ostaje pozitivan (Harwood, Barker i Anderson, 2015).

Završni ritual

Kratak ritual na kraju često je važniji od svake rečenice pre njega. Označava prelaz sa priče na igru, jasnu granicu koju deca dobro prihvataju.

Najjednostavniji ritual se brzo nauči:

Sve ruke jedna preko druge u sredinu. Ti kažeš: „Na tri.“ Ekipa viče: „Jedan, dva, tri, ekipa!“ Onda napolje.

Ritual sa rukama jedna na drugoj traje 15 sekundi. I deluje na prvom turniru jednako kao na tridesetom, jer ne traži reči koje moraš da smišljaš. Deca ga znaju, izvedu ga i onda potrče.

Isprobaj ga pre toga jednom ili dvaput na treningu, pa će ga deca na dan turnira već znati. To još više važi za sopstveni ritual: izgradi ga na treningu, a ne na dan turnira. Uvođenje novog rituala u takmičarskim uslovima često donese nemir.

Spreman na turnir

Govor je mali deo pripreme za turnir. Ono što dolazi pre njega jednako odlučuje o tome koliko su tvoja deca mirna i spremna u svlačionici: strukturisano zagrevanje, jasne pozicije, unapred dogovorena minutaža. Ceo plan, od četiri sedmice pre turnira do povratka kući, naći ćeš u članku Priprema ekipe za turnir. A da nemir uopšte ne dođe spolja, pomaže članak Zahtevni roditelji u dečjem fudbalu sa roditeljskim sastankom i gotovim rečenicama za sukobe.

Napravi moj sledeći turnirBesplatno i bez registracije

Izvori

Studije

  • Côté, J. & Gilbert, W. (2009): An Integrative Definition of Coaching Effectiveness and Expertise. International Journal of Sports Science & Coaching 4(3), 307–323. doi.org. Model 4C: uspešan trenerski rad vidi se po tome što sportisti s vremenom razvijaju umeće (Competence), samopouzdanje (Confidence), odnose (Connection) i karakter (Character).
  • Harwood, C. (2008): Developmental Consulting in a Professional Football Academy: The 5Cs Coaching Efficacy Program. The Sport Psychologist 22(1), 109–133. doi.org. Model 5C za fudbal mlađih kategorija: Commitment, Communication, Concentration, Control, Confidence. Control znači kontrolu nad sopstvenim osećanjima, vidljivu na primer po tome što igrač posle grešaka ostaje pozitivan (Harwood, Barker & Anderson 2015, The Sport Psychologist 29(4), 319–334).
  • Brooks, A. W. (2014): Get Excited: Reappraising Pre-Performance Anxiety as Excitement. Journal of Experimental Psychology: General 143(3), 1144–1158. pubmed.ncbi.nlm.nih.gov. Ogledi sa odraslima: pre govora su naglas rekli „I am excited“ ili „I am calm“, kod karaokea „I am excited“, „I am anxious“ ili ništa; pre zadatka iz matematike pročitali su pisani podsticaj da se raduju ili da ostanu mirni. Ko je tremu protumačio kao radosno iščekivanje, osećao je više iščekivanja i bio uspešniji od uporednih grupa.
  • Smith, R. E., Smoll, F. L. & Cumming, S. P. (2007): Effects of a Motivational Climate Intervention for Coaches on Young Athletes’ Sport Performance Anxiety. Journal of Sport and Exercise Psychology 29(1), 39–59. doi.org. Košarka mlađih kategorija tokom jedne sezone: kod trenera koji su prošli obuku da se usmere na učenje i trud umesto na pobede takmičarski strah dece je opao, a kod trenera bez obuke porastao.
  • Riley, A., Anderson-Butcher, D., Logan, J., Newman, T. J. & Davis, J. (2017): Staff Practices and Social Skill Outcomes in a Sport-Based Youth Program. Journal of Applied Sport Psychology 29(1), 59–74. doi.org. Deca koja su svoje voditelje doživljavala kao emocionalno podržavajuće i istovremeno kao one koji podstiču autonomiju više su napredovala u samokontroli.
  • Newman, J., Auchstetter, A., Salvato, B. & Kochanek, J. (2026): Winning Beyond the Game. Findings from the Million Coaches Challenge Implementation Study. American Institutes for Research, str. 4. millioncoaches.org. Trenerski rad koji podržava autonomiju znači: davati mogućnost izbora, podsticati odluke, ozbiljno uzimati u obzir igračevu perspektivu.
  • Andronikos, G., Westbury, T., Souglis, A. & Martindale, R. (2026): A Qualitative Investigation of Successful Junior-to-Senior Transitions in Elite Athletes. Athens Journal of Sports 13(1), 27–48. athensjournals.gr. Intervjui sa šest vrhunskih sportista iz Grčke i Velike Britanije: svi su počeli zbog zabave i zbog prijatelja, uz slobodnu igru poput fudbala na ulici.

Izvori iz prakse

  • Tipp Bambini bis D (bez godine): trenerski listić iz klupske prakse, bez autora, na nemačkom. Među savetima o ponašanju trenera: „Pored terena trener je miran i uzdržan. Motivacija da, ali bez vikanja i neprestanog ‚coachinga‘.“ I: „Bez saveta koje deca ionako ne razumeju. („Pravite pritisak“, „Igrajte fudbal“, „Idite na njih“ itd.)“

Pročitaj još

Česta pitanja

Šta da kažem kad su deca pred prvu utakmicu na turniru vidno nervozna?
Normalizuj nervozu: „Trema je u redu, i ja je znam.“ Ako odgovara, protumači je drugačije: „Trema znači da ti je ovo važno.“ Zatim umesto cilja vezanog za rezultat daj konkretan zadatak sa izborom: „U prva dva minuta gledaj gde je slobodno, a onda sam odluči da li ćeš da prodriblaš ili da dodaš loptu.“ Tako dete dobija fokus koji ga odvodi od napetosti. Nemoj da kažeš „opusti se“: već kod odraslih smirivanje deluje lošije od drugačijeg tumačenja.
Koliko dugo treba da traje govor u svlačionici pred utakmicu U10?
Najviše 2 minuta, radije manje. To je naše pravilo iz prakse, a ne izmerena granica: ko je uzbuđen, malo zapamti, a svaka dodatna rečenica gura onaj jedan zadatak u drugi plan. Bolje tri dela u nekoliko kratkih rečenica nego govor od 5 minuta koga se na početni zvižduk niko više ne seća.
Koji je dobar ritual za kraj govora?
Krug sa svim rukama u sredini je proveren i jednostavan. Sve ruke jedna preko druge, ti izgovoriš prvi deo, ekipa drugi: „Na tri.“ / „Jedan, dva, tri, ekipa!“ Uvežbaj ga jednom ili dvaput na treningu da bi na dan turnira legao. Ritual često znači više od svake rečenice pre njega, jer označava prelaz sa priče na igru, signal koji deca dobro razumeju.
Da li posle poraza treba da najavim taktičke ispravke?
Kod U10 retko ima smisla. Posle poraza prvi cilj je da se vrati poverenje, a ne da se nabrajaju greške. Najviše jedna ispravka, formulisana kao rešenje: „Prerano gubimo loptu. Sledeća utakmica: prvo je osiguraj, a onda sam biraj gde igraš.“ Zatim pozitivan završetak. Taktički katalozi desetogodišnjacima ionako ne ostaju u glavi.
Mogu li govor da održim i van svlačionice?
Da, na turnirima na malom terenu bez sopstvene svlačionice to je često realnost. Mesto je sporedno; bitno je da svi stoje blizu jedni drugih i da ne moraš da nadvikuješ buku. Mirno mesto pored terena, napravite krug, i to je dovoljno. Važno: neposredno pred početak utakmice, a ne 15 minuta ranije, dok deca još vezuju kopačke.