Idi na početnu stranicu
Pobjeđivati ili razvijati? Zašto motivacijska klima stvara bolje fudbalere
Trenerska praksa

Pobjeđivati ili razvijati? Zašto motivacijska klima stvara bolje fudbalere

Motivacijska klima u fudbalu za djecu i mlade: zašto klima usmjerena na zadatak stvara bolje igrače od pritiska rezultata, od koje dobi se djeca porede i 6 TARGET poluga za tvoj trening.

Objavljeno 9 min čitanja

Ukratko

  • Dobre fudbalere ne oblikuje rezultat s vikenda, nego klima koju trener svake sedmice postavlja na treningu.
  • Klima usmjerena na zadatak (napredovati) gradi motivaciju iznutra, a klima usmjerena na rezultat (pobijediti, porediti se) rađa strah od neuspjeha.
  • Djeca počinju razmišljati u rangovima tek oko 10. do 12. godine; prije toga uspjeh mjere vlastitim napretkom.
  • Klimom svjesno upravljaš preko šest TARGET poluga: zadatak, autonomija, priznanje, grupe, procjena i vrijeme.
  • Klima usmjerena na zadatak nije protiv takmičenja: ko ulaže u razvoj, dugoročno češće pobjeđuje i manje djece mu odustaje od fudbala.

„Jesi li pobijedio?“ To je pitanje koje većina djece poslije utakmice prvo čuje, često već na putu do auta, često od vlastitih roditelja. Zvuči bezazleno. Ali djetetu govori šta je važno: rezultat, a ne ono što je danas uradilo bolje. Tokom cijele sezone ti mali signali se sabiraju u stav. A taj stav više odlučuje o razvoju mladog igrača nego bilo koja vježba na terenu.

Sportski psiholozi to osnovno raspoloženje zovu motivacijska klima. To je nevidljiv odgovor na pitanje: po čemu ova ekipa mjeri uspjeh? Ovaj tekst pokazuje zašto klima usmjerena na zadatak dugoročno oblikuje bolje fudbalere od golog pritiska rezultata. Pokazuje i od koje dobi se djeca uopće porede i preko kojih šest poluga ti kao trener upravljaš tom klimom. Napisan je za trenerice i trenere kategorija od U-10 do U-15, upravo u fazi u kojoj pritisak spolja raste.

Pogrešno prvo pitanje poslije utakmice

Zamisli dvije svlačionice poslije istog poraza od 2:3. U prvoj trener kaže: „Izgubili smo, pozadi opet spavamo. Sljedeće sedmice se broji svaka greška.“ U drugoj: „Tri primljena gola, jasno. Ali vidio sam da ste prvi put čisto iznijeli loptu od golmana. Tu nastavljamo.“ Obje ekipe su izgubile. Ali djeca odlaze kući s potpuno drugačijim osjećajem, a u narednim sedmicama dolaze na trening s drugačijim stavom.

Mjerilo koje ti kao trener postavljaš je zarazno. Djeca ga preuzimaju, a roditelji ga pojačavaju pored terena. Upravo zato pritisak rezultata često i ne nastaje na terenu, nego pored njega. Kad pola roditelja gleda samo u rezultat, svaka greška postaje katastrofa, i dijete to osjeća. Kako ublažiti taj pritisak spolja i izaći na kraj sa zahtjevnim roditeljima, obrađuje tekst o zahtjevnim roditeljima u dječijem fudbalu. Ali prvi korak je na tebi: koje pitanje postavljaš prvo?

Dvoje naočale: napredovati ili pobijediti

Iza motivacijske klime stoji jednostavna razlika: kako čovjek uopće određuje da je bio „dobar“. Može to vezati za vlastiti napredak (usmjerenost na zadatak) ili za poređenje s drugima (usmjerenost na rezultat, odnosno na ego). Većina djece nosi obje naočale, ali koje preovladavaju, u velikoj mjeri zavisi od klime koju trener stvara.

Razlika zvuči akademski, ali se na svakom treningu vidi sasvim konkretno:

Usmjereno na zadatak (razvoj)Usmjereno na rezultat (poređenje)
Uspjeh značibiti bolji nego prošle sedmicepobijediti, biti bolji od drugih
Greška jekorak u učenjudokaz da ne znaš dovoljno
Hvali setrud i rješenjegol i pobjeda
Težak zadatakprivlači, „to ću probati“odbija, „tu ću se obrukati“
Poslije poraza„šta nosimo iz ovoga?“„ko je kriv?“
Dugoročnoostaje, više isprobavastrah od grešaka, prije odustaje

Nijedne od ovih naočala nisu urođene. Djeca mjesecima uče koje vrijede u njihovoj ekipi, i to iz onoga što trener hvali, kažnjava, ignoriše i kako dijeli grupe. To je dobra vijest: ako se klima pravi, možeš je praviti i svjesno.

Zašto odlučuje klima, a ne rezultat

Zašto je to više od lijepog pitanja stava? Zato što mjerilo utiče na to kako djeca igraju u presudnoj sekundi. Ko se boji greške, bira sigurno vraćanje lopte umjesto hrabrog driblinga. Tokom godina iz tog izbora na sigurno nastaje tip igrača koji ništa ne rizikuje. A strah od greške ne nastaje u djetetu samom, stvara ga okruženje. Treneri koji insistiraju prije svega na rezultatima i poređenjima i kažnjavaju greške stvaraju upravo taj strah od neuspjeha koji djecu tjera da izbjegavaju rizik. Djeca kojoj je dozvoljeno da uspjeh mjere vlastitim napretkom, naprotiv, ostaju u igri sama od sebe, jer je napredak već sam po sebi nagrada.

Poznat primjer klime koja se oslanja na sigurnost i hrabrost umjesto na strah je Jürgen Klopp. Tokom cijele karijere važio je manje za taktičkog zanesenjaka, a više za trenera koji gradi odnos i igračima daje osjećaj da smiju griješiti, sve dok igraju punim zalaganjem. Kad je predstavljen u Liverpoolu, htio je od sumnjičavih napraviti vjernike. Upravo je to klima zadatka i mentaliteta: riječ je o razvoju i stavu, a ne o jednom rezultatu.

Suprotnost ne treba imenovati, jer je svi poznaju: čisti trener rezultata koji gleda samo u tabelu. Poslije svakog poraza traži krivca, a najslabijeg igrača ostavlja na klupi čim postane tijesno. U seniorskom fudbalu to kratkoročno možda donese bodove. U dječijem i omladinskom fudbalu stvara plašljivce i djecu koja odustaju. Razlika nije u tome da li trener želi pobijediti (žele obojica), nego po čemu u svakodnevici mjeri uspjeh.

Od kada se djeca počinju porediti

Motivacijska klima djeluje u svakoj dobi, ali ne uvijek jednako. Mlađa djeca jednostavno još nisu dostigla razvojni stepen na kojem bi se trajno poredila s drugima. Sedmogodišnjak koji žonglira loptom deset puta ponosan je zato što je ranije uspijevao samo pet puta, a ne zato što neko drugi uspijeva samo osam. Uspjeh je u toj dobi gotovo automatski vezan za vlastiti napredak.

Otprilike između 10. i 12. godine to se mijenja. Djeca razvijaju stabilno razumijevanje da je sposobnost relativna, dakle da neko može biti „bolji od“ ili „lošiji od“. Od tada se porede sama od sebe, a poređenje može početi potiskivati vlastitu motivaciju. Gorko je to što upravo u taj period pada i pritisak spolja: igrači se prate za reprezentativne selekcije, raspravlja se o prelascima u druge klubove. U Njemačkoj DFB do U-11 igra bez tabele, pa tabele tamo stižu tačno u ovoj dobi. U Bosni i Hercegovini o tome odlučuje kantonalni savez; u Kantonu Sarajevo tabele dječijih liga se vode, ali se ne objavljuju, dok drugi kantoni objavljuju tabele već od otprilike U-10. To je trenutak u kojem svjesno usmjerena klima na zadatak najviše štiti.

U praksi to znači postepeno:

  • U-10 i U-11 (≈ pjetlići): uspjeh definiši gotovo isključivo vlastitim napretkom. Rezultati gotovo da nemaju nikakvu ulogu, svako dijete treba otići s osjećajem da je danas nešto naučilo.
  • U-12 i U-13 (≈ pretpioniri): poređenje dolazi, ali ti mjerilo svjesno držiš na razvoju. Tabelu primi k znanju, ali je ne pretvaraj u glavnu temu razgovora.
  • U-14 i U-15 (≈ pioniri): takmičenje postaje stvarno i smije to biti. Ipak, individualni napredak ostaje crvena nit, inače gubiš upravo one koji kasnije sazrijevaju i tek će doći. Zašto se baš oni često izgube, pokazuje vodič o razvoju talenta kod mladih fudbalera.

Šest poluga tvoje motivacijske klime

„Stvoriti klimu“ zvuči neodređeno, ali je iznenađujuće opipljivo. Sportski pedagozi su ključne poluge spojili u jednu riječ za pamćenje: TARGET, iz engleskog, za šest oblasti Task, Authority, Recognition, Grouping, Evaluation i Timing. Na bosanskom: zadatak, autonomija, priznanje, grupe, procjena i vrijeme. Svaka poluga je odluka koju donosiš na svakom treningu, svjesno ili nesvjesno.

PolugaOvako gradiš klimu zadatka
ZadatakPonudi vježbe s više nivoa težine, tako da svako dijete nađe izazov na svom nivou. Igre umjesto čekanja u redu.
AutonomijaPusti djecu da odlučuju: neka biraju vježbu, neka se kapiten mijenja, neka sama smisle pravila za završnu igru. To stvara odgovornost.
PriznanjeHvali trud i rješenje, ne samo golove. O napretku po mogućnosti razgovaraj u četiri oka, ne kao javno poređenje.
GrupeSastavljaj ekipe fleksibilno i mješovito, ne stalno „dobri protiv slabih“. Saradnja prije ranga.
ProcjenaMjeri svakog prema njemu samom: bolji nego prošle sedmice, ne bolji od saigrača pored. Greške tretiraj kao korak u učenju.
VrijemeDaj dovoljno vremena za vježbanje i isprobavanje. Nijedno dijete ne izlaži podsmijehu pod vremenskim pritiskom, svako uči svojim tempom.

Poluga s najvećim trenutnim efektom je priznanje, jer je pokrećeš u svakoj minuti treninga. Sedmicu dana svjesno prati šta glasno hvališ. Ako se 90 posto tvojih povika odnosi na golove i pobjede, to šalje jasan signal rezultata, šta god inače propovijedao. Prebaci polovinu pohvala na trud, hrabre odluke i čista rješenja. Kako to pretočiti u obraćanja prije utakmice i na poluvremenu, a ne upasti u fraze, pokazuje vodič za govor u svlačionici kod mlađih kategorija.

„Ali mi ipak želimo pobjeđivati“

Najčešći prigovor ambicioznih trenera glasi: „Lijepo, ali mi igramo za bodove, želimo ući u viši rang.“ Opravdano. Klima usmjerena na zadatak izričito nije suprotnost želji za pobjedom. To je samo drugi put do nje. Ko svake sedmice postane malo bolji, s vremenom pobjeđuje i više utakmica, samo kao posljedicu razvoja, a ne kao jedino mjerilo.

Razlika se najjasnije vidi u porazu. Ekipa usmjerena na rezultat koja izgubi 0:4 je slomljena, jer je jedini cilj promašen. Ekipa usmjerena na zadatak iz iste utakmice nosi tri stvari koje će sljedeće sedmice ići bolje. Tokom sezone to je razlika između ekipe koja poslije treće teške utakmice iznutra odustane i ekipe koja istraje.

Konkretno, „takmičenje bez pritiska rezultata“ znači na primjer: svako dobija pravednu minutažu, i najslabiji, jer razvoj dolazi samo kroz minute na terenu. Kako to čisto provesti i objasniti roditeljima, piše u vodiču o pravednoj minutaži u dječijem fudbalu. Upravo ta praksa je klima zadatka na djelu: svakom djetetu govori da pripada ekipi i da smije postati bolje, bez obzira na rezultat.

Nigdje to nije na takvoj probi kao na turniru. U jednom danu se gomilaju rezultati, tabele i utakmice eliminacione faze, a iskušenje da se igra samo za pehar je najveće. Upravo tu se vidi tvoja klima: da li i u trećoj utakmici u grupi puštaš svakoga da igra ili slabije ostavljaš na klupi čim postane tijesno.

Tvoja samoprocjena za sljedeći trening

Motivacijsku klimu ne okrećeš jednim vatrenim govorom, nego mnogim malim odlukama tokom sedmica. Tri od njih možeš primijeniti već na sljedećem treningu:

  1. Broji svoje pohvale. Jedan trening prati za šta vičeš. Prebaci polovinu s golova na trud i hrabre odluke.
  2. Promijeni prvo pitanje. Poslije sljedeće utakmice ne pitaš „Jeste li pobijedili?“, nego „Šta ste danas uradili bolje nego prošle sedmice?“.
  3. Ubaci izbor. Pusti djecu da u jednoj vježbi nešto sama odluče. Malo autonomije je dovoljno da probudi odgovornost.

Da iskreno procijeniš svoju klimu, prođi kroz samoprocjenu u nastavku: po dva do tri pitanja s odgovorom da ili ne za svaku od šest TARGET poluga. Ko iskreno zaokruži više od šačice odgovora „ne“, odmah zna gdje je sljedeća poluga.

Ovu klimu možeš ugraditi već u planiranje turnira. Raspored koji svakoj ekipi osigurava pravednu minutažu i miran tok dana unaprijed skida pritisak rezultata s tog dana.

Isplaniraj turnir pravedno i s fokusom na razvojBesplatno i bez registracije

Samoprocjena za preuzimanje

Šest TARGET poluga kao samoprocjena za štampu za tvoj trening: po dva do tri pitanja s odgovorom da ili ne o zadatku, autonomiji, priznanju, grupama, procjeni i vremenu, plus prostor za tri mjere koje odmah primjenjuješ.

Motivational Climate Self-CheckThe 6 TARGET levers for your trainingPreuzmi PDF

Čitaj dalje na AreaCopa

Česta pitanja

Šta je motivacijska klima na fudbalskom treningu?
Motivacijska klima je osnovno raspoloženje koje trener stvara u ekipi: po čemu ekipa mjeri uspjeh? U klimi usmjerenoj na zadatak važno je da li je dijete bolje nego prošle sedmice. U klimi usmjerenoj na rezultat važno je ko pobjeđuje i ko je bolji od drugih. Trener time upravlja preko šest poluga, takozvanog TARGET principa, a ne pojedinačnim govorima.
Od koje dobi djeca razmišljaju u rezultatima umjesto u napretku?
Otprilike do 9. godine većina djece uspjeh mjeri vlastitim napretkom: jesam li uspio žonglirati loptom? Tek oko 10. do 12. godine razvijaju stabilan osjećaj za rang i počinju se sistematski porediti s drugima. Upravo u tom periodu raste i pritisak tabele spolja, zato je svjesna klima usmjerena na zadatak tada najvažnija.
Kako pohvaliti kako treba, a ne stvoriti pritisak rezultata?
Pohvali trud i rješenje, ne talenat ili gol. Osvrt na konkretnu akciju, recimo pogled preko ramena prije prijema lopte, djeluje bolje od paušalnog „bio si najbolji“. O napretku po mogućnosti razgovaraj u četiri oka, ne kao javno poređenje pred grupom. Kako to uklopiti u obraćanja ekipi, pokazuje vodič za govor u svlačionici.
Nije li klima usmjerena na zadatak samo tapšanje po ramenu bez ambicije?
Nije. Klima usmjerena na zadatak traži čak više truda, jer se svako dijete mjeri svojim najboljim učinkom, a ne najslabijim protivnikom. Ona samo pomjera mjerilo: od čistog razmišljanja u pobjedi ili porazu prema pitanju da li je neko postao bolji. Ko stalno napreduje, na kraju pobjeđuje i više utakmica, samo kao usputni proizvod, a ne kao jedino mjerilo.
Da li klima usmjerena na rezultat zaista šteti razvoju?
Da. Kad je važan samo rezultat, djeca razvijaju strah od greške i igraju na sigurno umjesto na rješenje. Taj strah od neuspjeha jedan je od razloga zašto upravo u pubertetu mnogi odustanu. Klima koja greške tretira kao korak u učenju duže zadržava djecu u sportu i podstiče ih da više isprobavaju, a to je za razvoj presudno.